Stojim na nad sudoperom, riješen da se pozabavim šerpama i tanjirima, zauzet nekim svojim misaonim hordama.
Stružem tako ostatke hrane, sa dna lonca, i pogled mi privuče ogoljela biljka, koju sam netom skinuo sa frižidera da bih je navodnio.
Ostavim suđe i sa pjenom na rukama, primaknem joj se i zumiram je.
Svi listovi su pootpadali, i ostala je naga kao stablo bambusa.
Bila je to božićna zvijezda.
Cvijet koji me prošle godine zazivao, da ga kupim, no nešto me smelo, pa zaboravih na njega.
Početkom jeseni, desilo se opet isto.
Ponukan željom odlučim da ga zbavim, ali tek negdje pred praznike...Budale mene.
I, opet zaboravim na taj meni pomalo očaravajuć cvjetuljak.
Tako se to vuklo, sve do sredine decembra.
Opet me osjećaj posavjetovao, da ga donesem u dom.
Potvrda je bila, kad sam dan poslije naletio na emisiju, koja je upravo opisivala održavanje zvizde ili po nekima decembarske vile.
To je to! Dobio sam znak, na meni je da djelujem.
Sutradan odmah pohitam do cvjećare, pozdravim prodavačicu i zazinem da je priupitam, imaju li traženu pripadnicu flore, usput rendgentskim vidom preletim po prostoriji, i ugledam je sa desne strane ulaza.
Ljubaznische teta mi donese par primjeraka, i odlučim se za onu najnestabilniju.
Kažem: "Vodim ovu sa sobom, ona mi je mahnula".
Tetić se osmjehnu, i ljubazno mi odgovori na pitanja, koja joj postavih.
Ne nazor kurtoazno, već odistinski.
Super, znači bijah na visokoj frekvenciji.
Stavim je pažljivo pod ruku, pomalo strahujući da će je riječna korita ljudi, kroz koje prolazih, slučajno okrznuti i slomiti.
Usput je ona sva bila klimava, gore nego ljuljaška na Košavi.
A, ti Sunčeko ljubnem, bila je lilava do te mjere, da imah osićaj da će zajedno sa korijenom iskočiti iz saksije.
Bijah sritan, kao Mali princ sa svojom ružom, dok sam se kretao, dok je ljubičasta kapa sa kićankom skakutala, kao u Zvonke(taj mali lutak, vozi auto pravi).
Nazvah je Carol, zbog događaja koji je bio nakon toga.
Ko je Carol?
Carol je lik iz serije "The Walking Dead", kod nas prevedeno kao "Okružen mrtvima" ili " Živi mrtvaci".
Nije za svake oči, jer je prilično brutalna, i oslikava postapokaliptično vrijeme, u kojem vladaju zombiji, i borbu preostalih ljudi, sa njima i ostalim skupinama preživjelih.
Zombiji se hrane ljudskim mesom, i ako te kojim slučajem gricnu, kroz određeno vrijeme postaješ jedan od njih.
Znači, upicani odar, jer ti valja leći na nj.
Carol je žena, na pragu pedesetih, zavisna od drugih i slaba, koja je bila pod jurisdikcijom brutalno odvratnog muža, koji se iživljavao nad njom.
Imaše kćer Sophiu, djevojčicu od nekih 10-tak godina.
Mužića su joj brzo oglabali, i hvala producentima na tome.
Ona je ostala u grupi, sa par ljudića, sa kojima je krenula u borbu za opstanak, u okrutnom svijetu.
Ubrzo zatim, kćer joj se gubi u šumi, za koju se kasnije ispostavi, da je bila ugrižena, i da je postala nemrtva.
Nakon toga, žena se bukvalno transformisala u Ramba i Terminatora.
Kroz sijaset 'ajme meni' situacija, postiže rezultate koje su WOWastične.
Ne libi se suprostaviti skupini muškaraca, razoružati ih.
Inteligencijom i spremnošću na borbu, spašavati život svojih suboraca, i raditi nezamislive stvari da bi opstala, dok je života imala više nego li mačka u bajkama.
Glavni lik je jednom rekao: "That woman is a force of nature" (ta žena je sila prirode).
Ni perce joj se ne može otfikariti.
Navijah za nju još iz prve sezone, dok je popunjavala prostor, i bila više statista.
Došla je do postave A i sad je skoro pa preuzela seriju.
Obožavam jake žene, koje nisu cicos micos, koje ne žele da zavise od muškarca, i ne spadaju u skupinu strahujućih da će im se sa nokta, sastrugati lak za spomenuti rožnati dio prsta.
Sad vjerovatno se pitate, da li je autor teksta malo maka', kad je počeo o cvjetuljku, pa se nastavio na kratki opis lika, tamo nekog serijala.
I, dalje posmatram lijepu mi biljku, dok suđe čeka da se ispere.
Na mjestima, gdje joj bili listovi, krenuli su novi zametci, i to puno njih.
E, te dragosti...
Tad mi proleti misao " Nešto treba umrijeti, da bi nešto drugo rodilo".
Još kad mi je kolega, u razgovoru saopštio sličnu rečenicu, ne znajući šta se meni rojilo po glavi, na adresu mi je došla još jedna potvrda, da bijah u pravu.
Kao, što je Božićna zvijezda ostala bez svog ruha, da bi se ponovno obnovila, te kako je Carol ostala bez djeteta i supruga, da bi mogla evoluirati, i ne imati repove, koji bi je sputavali, tako se i pripadnici ljudske vrste uzdižu, iznad starih obrazaca življenja i loših navika.
Potrebno se staviti u situaciju, u kojoj čak i obrve vrište od onog što nam se dešava.
Valja se ogoliti do kraja, da bi naša metamorfoza započela dalji proces.
To je prilično mučna procedura, i do njega vode, oni manji, ali opet jebeni koraci, koji se rade u svrhu uzleta i kasnije leta.
Kao što to Žar ptica dela, i sagori u vatri, da bi se ponovno uzdigla iz pepela, kao čišći, hrabriji i jedinstveniji primjerak.
Koliko je ko spreman na feniksovanje, leži u sopstvenom motivacionom pristupu bića.
Nažalost, obično ne postoji kod homo sapiensa, pa se život skonča, ne znajući se one osnovne stvari o sebi, za koje se misli, da su poznate, kao učinak koji slijedi nakon ispijanja tanana čaja.
Tabanići misle da je to sinonim, pa se povode mišlju da su crkvenjaci duhovni ljudi.
Aham, jesu, ali kao pisoar javnog toaleta.
Taj zaključak datira od iha haj, kad je svećo bio kao svetac, koji pohodi tlom.
Ljudi su bili neuki, pa su upijali svaku riječ i iskazivali poštovanje sveštenom licu, jer su imali strahopoštovanje prema Bogu.
Kad do njih dopre infos o nečemu, a vide da je poruku izrekao poslanik Božji, pa to itekako dobija na važnosti, jer on sve zna.
Hajde odmah da se započne kanonizacija za milostivog.
Da se razumijemo, ljudići su glupavi i danas, pored svih mogućnosti, koje im daju uvid u nove podatke.
Crkva, džamija, sinagoga su objekti, u kojima su svi ljudi dobrodošli, bez obzira kojoj religiji pripadaju.
Kad smo već kod toga, religija i nacionalnost su isto dvije odvojene stavke, koje se opet trpaju u isti sepet.
Kako je samo istinita o Einstanova o ljudskoj gluposti, pozlatila mu se.
Dakle, navedene Božje kuće bi trebale biti zdanja, u koje može ući ko god, ko želi zaviriti u nepoznato ili potražiti mir, kad osjeti da je potreban.
No, često imam priliku vidjeti nacionalni simbol na nataknut na hramove.
Vijori se zastava, al' vijori.
Upravo se tom porukom daje do znanja, da je taj krov rezervisan samo za jedno stado, a vodeći se mišlju, da religije propagiraju mir i jedinstvo međ' dvonošcima, ovo itekako nema smisla.
A, sve je to u državama, koje su sekularne, ali kad bi se lagali.
Ima to i do vlasti, bijednih mentalnih ramova ovčica i propovjednika, odnosno pope.
Strava je kad prolaziš pored izgradnje crkve, na kojoj je već natakareno državno platno, i uz koje radnici slušaju jeben nacionalizam, koji je opjevan od neinteligentnih papkara, rke koke govnara i takvih krkana, da bi mogli predvoditi svjetsku paradu, u kojoj bi svi učesnici krema de la marva planete, povili ogoljelu repinu, koja je uprljana nečistoćom njihovih začepljenih kanala, zbog oviJE iz ex Juge.
Na volji vam misliti, da li pisah o prknu ili čvaljama.
Pjevanja ni vid'lo.
Uhu biva ugodnije revanje tovara, koje je je naspram ove druge rike, kao da pjeva Whitney Houston.
A, (neka) djeca? Ta uboga mala stvorenja, koja prihvativši stajališta svojih (k)ro(t)ditelja, postaju dio zaglupljene mase, ne imavši želju, da situacije sagledaju malo iz ptičjeg gledišta, ne onog gujinog, zemljanog.
U svijetu postoje one fizičke granice, zašto bi se još jebendisali sa umnim limitima.
Vašim osvještavanjem te podjele gube na važnosti, jer nisu zdrave, i neće se slagati sa proširenim stavovima i prihvatanjima, da svijet nije baš onakav, kakav smo naučili da gledamo.
Da se vratim malo na sveštenikose i njihove jezuitske monologe.
Godinama unazad, crkveni dužnosnici su radi svog profita i moći, spaljivali ljude, čerečili, tamničili, mučili.
I, to samo zato što su izvirili izvan dogmatičnih predanja ili su se usprotivili nezdravim nametima.
Nekad je bilo potrebno samo uperiti prstom u osobu, da bi se okarakterisala kao demon.
Inkvizicija je bila brutalna, i u božje ime je izvršavala strašni sud.
A, upravo takvi su bili đavolji štovatelji, jer Bog ne voli ubistva.
Za podsjetnik pročitati zapovjedi sa Sinaj planine.
Puno si su zle osobe dale na važnosti.
Kakva je anatema tog i današnjeg doba?
Ah, da... Valja spomenuti i otkup grijehova (smijeh).
Princip djelovanja je da se pokrade, poubija, počine preljube, a onda će čiko u odori za zlatnike, dati parče papira, koji garantuje, da ste sada aseptični kao apoteka, nakon furenja sa solnom kiselinom.
Draga dvojaka pravila, vazda ste bila popularna.
Ne razumijem ni protivljenje protiv sveštenica.
Zašto bi to bilo rezervisano samo za muškarce?
U džamijama žensko biće ne smije boraviti ako je u hajzu, može se proći kroz objekat, ali se ne smije zadržavati.
U pravoslavlju postoji razdvajanje u hramu, odnosno ženska stvorenja na jednu, a muškadija na drugu stranu.
A, i postoje posebna pravila, di žena može ući samo u suknji.
Ma, dajte, nemojte me zasmijavati.
Katolizicam ne podržava žene na čelu propovijedi, i to je egzaktna materija, o kojoj se ne raspavlja.
Izuzev luteranske crkve, gdje je na čelu žena ili Anglikanske, gdje postoje sveštenice.
Judaizam ima rabinke, ali u tzv. liberalnim zajednicima, prvenstveno stacioniranim u Americi.
Sva ova pravila se vežu za menstruaciju, koja je kao nešto prljavo i može unerediti unutrašnjost hale.
Toliko o jednakosti između spolova.
Postoji i neopoganska religija Wicca, čija su vjerovanja bazirana na prirodnim ciklusima, ženskom i muškom božanstvu.
No, one su klasifikovane kao vještice.
Oko nas su ljudi koji svake nedelje vise na oltaru, a nečisti su poput mobilne ćenife ili sveštenici koji su kliše 'mira u svijetu' iskenjali gore, nego misice na izborima vanjske ljepote.
Raja (prevod stoka) je napandrčena da drugi vide, kako su vjernici, radosni i uzoriti.. Dobri moji...
Te ujedno zaziranjem od svih čudesa ovog doba (koja po njima inače, nikad nisu postojala, jer su pojavila par godina prije), vode miran i čestit život, koji bi bio dostojan i Buddhe.
Poučak je --------) laughing out loud.
Obične su kenjare i kurčeva davorija.
Ispisati ću vam jednu priču, koju skoro čuh.
Za vrijeme praznika, kad sveštenici pohode po kućama, da ih opraše, banuli su na vrata studentkinjama, koje su ateistkinje.
Kad su mu to ljubazno saopštile, pitao ih zašto ne vjeruju, da bi se onda krenuo izderavati na njih.
Valjda su mu kulturno zatvorile vrata pred prljavim čvaljama.
Genijalno, ako jesu.
Prvo, ne mo'š pitati, zašto je neko nevjernik, u tom religioznom smislu.
To je nečiji izbor, tako da se dušebrižnici ne trebaju zamajavati sa tim, kao ni onaj što nosi halju i kolar.
Dalje, napadati nekoga zbog načina života je jednako zatucanom biću iz Pripizdine Donje, koje se nije očešalo od zidove obrazovne ustanove, niti je boravilo u sredini, gdje svjetina "vlada".
Sveštenici, obično jako dragi ljudi, pričaju o odagnavanju zla i kretanjem ka odstupanju od materijalnog, a voze nabrijane makine, imaju mobitele, koji su jučer stigli u trgovine, jebu se unaokolo( jer je i prije bio glas, da je svaka udovica popina), gledaju kako da izbiju dinar iz šaka.
Za vrijeme praznika zapraše dom, i to časkom otaljaju, i grabe šolde kao pirati.
Vrijedno je spomenuti i pedofilske afere, zataškavanja, obraćanja hodžama radi štojekakvih smotuljaka, priliv novca koji je kao za obnovu/izgradnju crkve.
Tu su i nameti, da kukavac može postati pop, jedino kad se oženi.
Ovo nije ucjena, niti malo...Gdje bi to?!
Ima ih da se odlučuju za bogoslovlje, upravo zbog materijalne zaleđine.
Kad imaju svadbe i sahrane, obavezno kasnije idu u restoran, da se pogoste.
Hej, obavio si svoje, sad tornjaj.
Ima tu i do ljudovišta, jer su razmazili sveštenike i doktore, pa su se razgoropadili.
Sveće su postali posvuduše, a doce neće da liječe, jer čekaju kuvertu debljine enciklopedije, da bi se pomaknuli.
Hipokratova zakletva im je minđin dim.
Čast izuzecima, koji su religiozno duhovni i koji su posvećeni takvom životu.
Za njih propovijedi nisu biznis.
Postoji nereligiozna i religiozna duhovnost.
Imaju isti cilj, samo drugačije drumove.
Oni ne gacaju preko živih, nauštrb vlastite koriste.
Jesam li heretik zbog iskucanog?
Pravo mi se fućka.
Rođen sam kao hrišćanin, a odabrao sam put Budizma.
Nije lažan kao ostale propovijedi, koje se štimaju kako kome prahne.
Međutim, u mom biću je i da ispoštujem, sve one dobre stvari neke religije... Apsorbujem ono što mi odgovara.
Tako za oba Božića bude ručak i svijeća, Bajram ću obilježiti baklavom, a čestitati mi se može i Kwanza.
Dođu kao muze.... Dakako, naporne kao sraćka, ali hajde da se pronađe dobro i u bofl robi.
Komično je stajati sa strane i posmatrati one, kako misle da napreduju ljubeći dvije polutke drugog bića, od kojeg imaju ili misle da imaju koristi.
Nije to neka nova pošast, niti išta na šta nismo naviknuli, no zaista žalim sirotane bez stava.
Takvi zbilja, kao da ližu patos.
Unutar mog kognitivnog organa, tu apsolutno nema nikakve razlike.
U koračanju cestom zvanoj Život je sve relativno, i apsurdno je raspravljati o ukusima i viđenjima, jer dvije osobe će jednu stvar/situaciju/osobu doživjeti različito.
Tako je i ovdje, o događajima drugih, a mojim doživljajima njih.
Uzeti ću za primjer onda kad posmatram, kako samo nogice tarlahaju iz prkna nekog, jer je ostatak tijela duboko uvučen u stražnjicu, u želji da čestito obližu, svaki nabor debelog crijeva. - "A, jado, ku'š unutra, opoganiti ćeš se, tuđom nečisti?! "
No, za takve dupeljupce, kut gledanja na radnju je potpuno drugačiji.
Oni će diviti sopstvenom snalažljivošću i gipkošću, jer su duboko zašli, u tako nepristupačno područje, gdje caruje smrad i neprobavljena zrna kukuruza, od jučerašnjeg ručka.
Generalno, njima to tako dobro ide.
I, kratkotrajno bu nekad dobili željeno, a izgubiti će individualistički himen, ako je ikad i bio dio njih.
Prostituiranje zarad nečeg kratkotrajnog i nije neka beneficija.
Al' kako bi rekel Kazo iz "Bitange i princeze" , " Budimo realni", jer je za njih sopstveno "JA" nepostojeće, kao što je nepostojeće 'A' u gramatici.
Ovakva ponašanja su obično izražena kod ljudi sa manjkom samopoštovanja i kompleksom niže vrijednosti, jer ako znaš koliko vrijediš, onda vas boli uvce, za gore od vas.
To je čista psihologija, za one koji vole racionalna objašnjenja.
Česta su spoticanja i u poslu, jer kad dobijete zavisnost od tuđeg mišljenja u arbeitu koji delate, nagrabusili ste kao zgodni novajlija u turskom zatvoru.
Korektno je kad se slažete sa nadređenim, ali bjesomučno potvrđivanje i slaganje svega što izjavi je ravno mutavosti.
A, šefica/šef zna da vas time drži u šaci, pa će vintati vama kao lasom.
Prvom prilikom kad vas taj na 'položaju' lupi po vugla, ako imate iole svjesnosti, ona će udariti po savjesti, koja će probuđena iz sna, jahati po vama onako bunovna, a vi ćete odskakivati kao na divljem biku, na rodeu.
Takve će zlurada grabež i otimačina od drugih dodatno unazaditi, bez obzira koliko su oni poznati kao pozitivni i mili ljudići.
Taj naizgled opušten, 'selo gori, a baba se češlja' stav je providan kao i mladenkin prevjes, koji je zajedno sa ružnim, 'aljinčetom sa cirkončinama, čini hororičnom, kad je vidiš onako svu u bijelom... Isto avet.... Ajme meni, još u tamnom dijelu dana... Za saliti stra'u . Skrenuh sa teme... Gdje stadoh?
Nećemo se zavaravati, jasno je kako stoje stvari.
Bilo bi zanimljivo vidjeti njih u onome, što daju ostalima.
Međutim, ne želim im to, karma nije izmišljen pojam, ona djeluje, a kad ta gospoja ošine kandžijom, ostaju tragovi i za naredni boravak na zemlji.
Kako ono vele.. Može se koliko hoćeš, ali ne možeš dokle hoćeš, taman se povodili parolom * Svi mediokriteti svijeta, ujedinite se*.
Slaba vajda, loši tabanići... Slaba vajda.
Materijalna zaleđina je jedna od pravaca kretanja, gdje se daje dupe za arašide.
Ok, na moju veliku žalost, neophodna je, ali zašto na putu do nje, biti kao valjak, pa pregaziti i spljoštiti svakog ispred, prvenstveno je nepodobno za vas, jer taj koga ste satrali, dobije takve prilike, da vas kao wanna be dominantne baci u paralelnu realnost, u kojoj se zapitate:
"A, što mene nije to obradovalo"?
Kako će obradovati, kad ste se svetili i podmetali?
De budite pametni, pa napravite dnevnik svojih kakarija.
Poznato li je takvima, da koliko daš, toliko ćeš i dobiti?
I don't think so!
To je ona kosmička trampa.
Satiranje drugih bude refundirano, i to onda, kad se najdete u u takvom jebadi, da svaka pomoć bude dobrodošla, a kad Svemirko klepi po ušima, odzvanja bolno i dugotrajno.
Vjernost je skupa, plaća se zlatnom polugom, jer si je ne može svako priuštiti.
Ili se možda varam?
Valjalo bi isplakati Pacifik suza za one, čije su genitalije gladne drugih.
Jeste...
Evo, upravo komponujem kvalitetnu narikaču, za sve te gladne vagine, koje vole usrkati kitu, kao mravojed istoimene insekte, ili te poluslijepe munjene kurčiće, koji gamižu uokolo po travi, želeći čačnuti i zaviriti u svako rudarsko okno, nesvjesni koliko su bijedni u svojoj neutaživoj gladi, čija se karakterna vrijednost sroza, poput ekonomskog kraha Burkine Faso.
Kud ćeš, jadan ne bio, sa tim jednim okom?
Zar ne znaš, uniženo moje i milo, da ti ode glava, k'o pod sjekirom?
Kad se nađe biće, sa kojim se odlučilo provesti neko vrijeme zajedno, čemu tarlahanje sa strane?
Postoji li sramota kod vas, koji to činite?
Kod vas kojima će ovaj tekst doći pod organe vida?
Čemu tolika međunožna slatkoustost, da se bez problema povrijedi neko, do koga vam je bilo početno stalo?
Izgubila se strast, OK.... Zna se šta treba činiti.
Sjedne se, popriča, ispriča, pa svako na svoju stranu.
Gdje je savjest zakazala?
Kako možete pogledati u oči osobi, kojoj ste upravo iza leđa, bili na nekome ili u nekome?
E, kad se napravi tako nešto, onda valja i pokusati taj drek, koji je ispao iz otvora, južno od međice.
Treba imati muda, priznati sve partneru, svojevoljno se pokupiti i otići, jer se više ne zaslužuje biti u prostoru osobe, koja vam je vjerovala.
Lako je u jebačini izigravati muškog ili ženskog junaka.
Kad bi nešto smisleno trebalo napraviti, poslije tih snošaja, utre se trag u etičkoj šumi, emigrira na hladnu i jalovu stijenu, poslije luga i zavuče se najdublju, mračnu rupu, koja i krtici biva neprohodna.
Krasno je biti general poslije bitke.
Zakrpite si te razašivene ljudskosti, ako vam je ostalo, i gibajte!
Ako vam vdžajna zjapi otvorena, kao usta kita ulješure dok se hrani, ili su vam kiturage po mobilnosti, mišung kolibrića i zeca, onda se nemojte ni vezati.
Jebite se uokolo poput štakorštine.
Definitivno sam varijantu, da se neko ševi s' kim god, gdje god, s' koliko god i u bilo kojem intenzitetu, ali kad je neko slobodan, nema prisnosti ka nikom, i neće biti povrijeđivanja.
Onda izvoli, stisni papučicu gasa, pa udri... I, znaj se nositi sa tim.
A, pritom mislim na oba spola, nema iznimke.
Kad imate želju da nešto probate, idite ka tome da to sebi i priuštite, ali bez da se uskrleti neko u tim seksualijama ili neko, ko vas čeka doma.
Ispunite si fantazije, ova inkarnacija, neće trajati stoljeće.
No, šta biva?
Ulazi se u veze i brakove, eto samo da ne bude dosadno, da se ima neko za kavu, kad se ne zna, šta bi se od sebe.
Skontaj se, okreni oko vlastite osi, vidi gdje goniš, usaglasi se sa odlukom i djeluj u tom pravcu, te se izvuci iz ralja nezadovoljstva u korelaciji sa bićem, sa kojim si.
Ovdje mislim i na b(m) račne zajednice, u kojima su se izrodila djeca.
Ona ne trebaju svakodnevno da trpe sranja odraslih.
Ima još nešto što mi ne dolazi iz dijela mase sa sivim ćelijama, za pametne radnje.
Persona koja biva prevarena, i koja partnera 'uhvati' in flagranti, nema šta da nasrće, na osobu sa kojom je taj njihov bilmez bio.
Nikad mi to nije bilo jasno, niti u zbilji, niti u filmskim ostvarenjima.
Ko je tebi bitniji suprug/ supruga ili taj neko, ko je poslužio za orgazam?
Dakako, važnija je persona, sa kojom se provelo izvjesno vrijeme, prema njoj se gaje osjećaji, i ona je ta koja je vas povrijedila, ne tamo neko, koga nikad vidjeli niste.
Onda, ne bi trebalo izgovarati odvratne nadimke, jerbo vam nije stalo to njih.
Njih otpustite.
Početno, nisu oni vaš kamen spoticanja u vezi, jer mnogi od njih i ne znaju, da kreatura sa kojom su bili u krevetu, ima nekog pored sebe.
Ako i jesu, takve naslage već idu u njihovu karmu, ali ponavljam, njih ne treba atakirati, kao što je rasprostranjeno, i za mnoge ispravno.
Bez obzira da li ste u homo, hetero ili nekoj trećoj korelaciji, vjernost je ista za sve.
Ako ste našli nekog ko vam prija, pa aman razvijajte se zajedno.
Ali, lakše je svršiti u grmu, je l' da?
Ne postoje samo emotivne izdaje.
Tu su i one porodične, prijateljske, kolegijalne, susjedske... Ali za to bi mi trebao poseban sastav.
Niko i ništa nije toliko vrijedno, da kroz život hodate bosi po makadamu.
Gledajte da se kutarišete onog/ onih koji vam štete svojim prisustvom.
Ako ste se pak, vi izuli i svojevoljno hodate tim bodljikavim putem, te prihvatate tu bol u tabanima, onda.... avaj.
- Kreativnost? Šta je kreativnost? - Za puno njih obično ništa. Kroz življenje, rasli smo sa putokazima onih 'pametnijih', koji su tobože uvijek znali bolje. Jesu, ali u kujcu. Uzmimo neki problem. Šta se dešava? Svi su(ili samo neki) tu da se iskukaju, kako se nevolja privukla, ušla pod suknju ili pantole, pa krenula da žulja, poput tvrde stolice. Oni koji su riješili probavne smetnje, opet imaju šabloniziran pristup, za koji se čude, ako ne upali, jer je taj način pomogao Persi ili Muji, i onda kreću mudrolije i savjeti, koji se ne traže. Stani, gdje si se zalaufao/la? Nije sporno, da se taj prijedlog može isprobati, ako ne uspije ovo što trenutno vidim, kao nešto što je brže ili lakše. Ali, nemoj mi stavljati biber i sol na pamet, jer se moj način djelovanja razlikuje od tvog. Kažu da godine donose mudrost.
Donose, ali se ne zaustavljaju svakom, već produže, noseći je pod miškom, da bi darovali nekog ko to zaslužuje. I, miške imaju šiške, pa se paket sakrije ispod malja(Fuj, kaka, i opet fuj. Stvorila se slika unutar lobanje). Da se vodi napisanom izrekom, onda bi svi oni koji su duže protabanali trenutnom inkarnacijom bili Sofisti, čije moždane stanice rade kao Doxa. Realnost biva drugačija, pa ta Doxa obično bude trabant bez motora i ćelavih guma. Zašto se ne bi isprobalo nešto atipično, nešto što na prvu djeluje kao salata sa krastavcima bez krastavaca? Mogu da razumijem one, kojima je nešto hitno, pa se hvataju za onu slamku, koja se već pokazala postojana i čvrsta kao erektivno spolovilo. No, nije li upravo ono što nas krasi, tako jedinstveno? Moj život nikako ne može biti isti kao život neke bolničarke, žigola, studenta ili frizera. I da postoje neka poklapanja, nošenje sa istim situacijama je ono, po čemu se separatišemo jedni od drugih. Nema tu neke filozofije. To je tako. Međutim, uvijek se napandrče ti stariji, koji su voljni upotrijebiti već izmučenu floskulnu radnju, koju su istrali kao osobu u redaljci, jer je eto, uspjeh zagarantovan. Jebalo minđu, stanem, pa pogledam, pa mi se uopšte ne da iskoristiti neka riječ, jer ko bi dokazao harlekinu da je vrsta klauna, ako on sebe vidi kao jedinog interesantnog animatora. More misli, i da si bodljikavo prase, baš me briga, ali ubjeđivanje mene u tu tvrdnju, dovodi do toga da se oduševiš lijepim crtama mojih leđa, a vala i picikato (a, nema veze sa violinom) pozadine. Samo gibaj, i nemoj mi skakati po gangliji... Ugristi ću te. Zašto bih pravio musaku sa mesom i krompirom? Od toliko namirnica, ne želim da se ograničim na nešto što je već oprobano, a pritom još i ne volim. Meso u startu otpada, jer ga ne konzumiram, a od krompira ću radije napraviti restovan. Musaka će biti sa rižom, đuvečom i tikvicama. Možeš me gledati poprijeko i reći da to nije musaka, i da sam ćurliknuo. Ja ću gledati tebe, i pomisliti da si inovativno biće, koliko i kurton od janjećeg mjehura, ali neću ti ništa reći, ne da mi se... Odoh ručati.
Objavljeno na Aportalu. http://amazonke.com/2018/01/21/kad-ti-zivot-da-limun-ti-napravi-punjene-paprike/
.
