Stojim na nad sudoperom, riješen da se pozabavim šerpama i tanjirima, zauzet nekim svojim misaonim hordama.
Stružem tako ostatke hrane, sa dna lonca, i pogled mi privuče ogoljela biljka, koju sam netom skinuo sa frižidera da bih je navodnio.
Ostavim suđe i sa pjenom na rukama, primaknem joj se i zumiram je.
Svi listovi su pootpadali, i ostala je naga kao stablo bambusa.
Bila je to božićna zvijezda.
Cvijet koji me prošle godine zazivao, da ga kupim, no nešto me smelo, pa zaboravih na njega.
Početkom jeseni, desilo se opet isto.
Ponukan željom odlučim da ga zbavim, ali tek negdje pred praznike...Budale mene.
I, opet zaboravim na taj meni pomalo očaravajuć cvjetuljak.
Tako se to vuklo, sve do sredine decembra.
Opet me osjećaj posavjetovao, da ga donesem u dom.
Potvrda je bila, kad sam dan poslije naletio na emisiju, koja je upravo opisivala održavanje zvizde ili po nekima decembarske vile.
To je to! Dobio sam znak, na meni je da djelujem.
Sutradan odmah pohitam do cvjećare, pozdravim prodavačicu i zazinem da je priupitam, imaju li traženu pripadnicu flore, usput rendgentskim vidom preletim po prostoriji, i ugledam je sa desne strane ulaza.
Ljubaznische teta mi donese par primjeraka, i odlučim se za onu najnestabilniju.
Kažem: "Vodim ovu sa sobom, ona mi je mahnula".
Tetić se osmjehnu, i ljubazno mi odgovori na pitanja, koja joj postavih.
Ne nazor kurtoazno, već odistinski.
Super, znači bijah na visokoj frekvenciji.
Stavim je pažljivo pod ruku, pomalo strahujući da će je riječna korita ljudi, kroz koje prolazih, slučajno okrznuti i slomiti.
Usput je ona sva bila klimava, gore nego ljuljaška na Košavi.
A, ti Sunčeko ljubnem, bila je lilava do te mjere, da imah osićaj da će zajedno sa korijenom iskočiti iz saksije.
Bijah sritan, kao Mali princ sa svojom ružom, dok sam se kretao, dok je ljubičasta kapa sa kićankom skakutala, kao u Zvonke(taj mali lutak, vozi auto pravi).
Nazvah je Carol, zbog događaja koji je bio nakon toga.
Ko je Carol?
Carol je lik iz serije "The Walking Dead", kod nas prevedeno kao "Okružen mrtvima" ili " Živi mrtvaci".
Nije za svake oči, jer je prilično brutalna, i oslikava postapokaliptično vrijeme, u kojem vladaju zombiji, i borbu preostalih ljudi, sa njima i ostalim skupinama preživjelih.
Zombiji se hrane ljudskim mesom, i ako te kojim slučajem gricnu, kroz određeno vrijeme postaješ jedan od njih.
Znači, upicani odar, jer ti valja leći na nj.
Carol je žena, na pragu pedesetih, zavisna od drugih i slaba, koja je bila pod jurisdikcijom brutalno odvratnog muža, koji se iživljavao nad njom.
Imaše kćer Sophiu, djevojčicu od nekih 10-tak godina.
Mužića su joj brzo oglabali, i hvala producentima na tome.
Ona je ostala u grupi, sa par ljudića, sa kojima je krenula u borbu za opstanak, u okrutnom svijetu.
Ubrzo zatim, kćer joj se gubi u šumi, za koju se kasnije ispostavi, da je bila ugrižena, i da je postala nemrtva.
Nakon toga, žena se bukvalno transformisala u Ramba i Terminatora.
Kroz sijaset 'ajme meni' situacija, postiže rezultate koje su WOWastične.
Ne libi se suprostaviti skupini muškaraca, razoružati ih.
Inteligencijom i spremnošću na borbu, spašavati život svojih suboraca, i raditi nezamislive stvari da bi opstala, dok je života imala više nego li mačka u bajkama.
Glavni lik je jednom rekao: "That woman is a force of nature" (ta žena je sila prirode).
Ni perce joj se ne može otfikariti.
Navijah za nju još iz prve sezone, dok je popunjavala prostor, i bila više statista.
Došla je do postave A i sad je skoro pa preuzela seriju.
Obožavam jake žene, koje nisu cicos micos, koje ne žele da zavise od muškarca, i ne spadaju u skupinu strahujućih da će im se sa nokta, sastrugati lak za spomenuti rožnati dio prsta.
Sad vjerovatno se pitate, da li je autor teksta malo maka', kad je počeo o cvjetuljku, pa se nastavio na kratki opis lika, tamo nekog serijala.
I, dalje posmatram lijepu mi biljku, dok suđe čeka da se ispere.
Na mjestima, gdje joj bili listovi, krenuli su novi zametci, i to puno njih.
E, te dragosti...
Tad mi proleti misao " Nešto treba umrijeti, da bi nešto drugo rodilo".
Još kad mi je kolega, u razgovoru saopštio sličnu rečenicu, ne znajući šta se meni rojilo po glavi, na adresu mi je došla još jedna potvrda, da bijah u pravu.
Kao, što je Božićna zvijezda ostala bez svog ruha, da bi se ponovno obnovila, te kako je Carol ostala bez djeteta i supruga, da bi mogla evoluirati, i ne imati repove, koji bi je sputavali, tako se i pripadnici ljudske vrste uzdižu, iznad starih obrazaca življenja i loših navika.
Potrebno se staviti u situaciju, u kojoj čak i obrve vrište od onog što nam se dešava.
Valja se ogoliti do kraja, da bi naša metamorfoza započela dalji proces.
To je prilično mučna procedura, i do njega vode, oni manji, ali opet jebeni koraci, koji se rade u svrhu uzleta i kasnije leta.
Kao što to Žar ptica dela, i sagori u vatri, da bi se ponovno uzdigla iz pepela, kao čišći, hrabriji i jedinstveniji primjerak.
Koliko je ko spreman na feniksovanje, leži u sopstvenom motivacionom pristupu bića.
Nažalost, obično ne postoji kod homo sapiensa, pa se život skonča, ne znajući se one osnovne stvari o sebi, za koje se misli, da su poznate, kao učinak koji slijedi nakon ispijanja tanana čaja.
Tabanići misle da je to sinonim, pa se povode mišlju da su crkvenjaci duhovni ljudi.
Aham, jesu, ali kao pisoar javnog toaleta.
Taj zaključak datira od iha haj, kad je svećo bio kao svetac, koji pohodi tlom.
Ljudi su bili neuki, pa su upijali svaku riječ i iskazivali poštovanje sveštenom licu, jer su imali strahopoštovanje prema Bogu.
Kad do njih dopre infos o nečemu, a vide da je poruku izrekao poslanik Božji, pa to itekako dobija na važnosti, jer on sve zna.
Hajde odmah da se započne kanonizacija za milostivog.
Da se razumijemo, ljudići su glupavi i danas, pored svih mogućnosti, koje im daju uvid u nove podatke.
Crkva, džamija, sinagoga su objekti, u kojima su svi ljudi dobrodošli, bez obzira kojoj religiji pripadaju.
Kad smo već kod toga, religija i nacionalnost su isto dvije odvojene stavke, koje se opet trpaju u isti sepet.
Kako je samo istinita o Einstanova o ljudskoj gluposti, pozlatila mu se.
Dakle, navedene Božje kuće bi trebale biti zdanja, u koje može ući ko god, ko želi zaviriti u nepoznato ili potražiti mir, kad osjeti da je potreban.
No, često imam priliku vidjeti nacionalni simbol na nataknut na hramove.
Vijori se zastava, al' vijori.
Upravo se tom porukom daje do znanja, da je taj krov rezervisan samo za jedno stado, a vodeći se mišlju, da religije propagiraju mir i jedinstvo međ' dvonošcima, ovo itekako nema smisla.
A, sve je to u državama, koje su sekularne, ali kad bi se lagali.
Ima to i do vlasti, bijednih mentalnih ramova ovčica i propovjednika, odnosno pope.
Strava je kad prolaziš pored izgradnje crkve, na kojoj je već natakareno državno platno, i uz koje radnici slušaju jeben nacionalizam, koji je opjevan od neinteligentnih papkara, rke koke govnara i takvih krkana, da bi mogli predvoditi svjetsku paradu, u kojoj bi svi učesnici krema de la marva planete, povili ogoljelu repinu, koja je uprljana nečistoćom njihovih začepljenih kanala, zbog oviJE iz ex Juge.
Na volji vam misliti, da li pisah o prknu ili čvaljama.
Pjevanja ni vid'lo.
Uhu biva ugodnije revanje tovara, koje je je naspram ove druge rike, kao da pjeva Whitney Houston.
A, (neka) djeca? Ta uboga mala stvorenja, koja prihvativši stajališta svojih (k)ro(t)ditelja, postaju dio zaglupljene mase, ne imavši želju, da situacije sagledaju malo iz ptičjeg gledišta, ne onog gujinog, zemljanog.
U svijetu postoje one fizičke granice, zašto bi se još jebendisali sa umnim limitima.
Vašim osvještavanjem te podjele gube na važnosti, jer nisu zdrave, i neće se slagati sa proširenim stavovima i prihvatanjima, da svijet nije baš onakav, kakav smo naučili da gledamo.
Da se vratim malo na sveštenikose i njihove jezuitske monologe.
Godinama unazad, crkveni dužnosnici su radi svog profita i moći, spaljivali ljude, čerečili, tamničili, mučili.
I, to samo zato što su izvirili izvan dogmatičnih predanja ili su se usprotivili nezdravim nametima.
Nekad je bilo potrebno samo uperiti prstom u osobu, da bi se okarakterisala kao demon.
Inkvizicija je bila brutalna, i u božje ime je izvršavala strašni sud.
A, upravo takvi su bili đavolji štovatelji, jer Bog ne voli ubistva.
Za podsjetnik pročitati zapovjedi sa Sinaj planine.
Puno si su zle osobe dale na važnosti.
Kakva je anatema tog i današnjeg doba?
Ah, da... Valja spomenuti i otkup grijehova (smijeh).
Princip djelovanja je da se pokrade, poubija, počine preljube, a onda će čiko u odori za zlatnike, dati parče papira, koji garantuje, da ste sada aseptični kao apoteka, nakon furenja sa solnom kiselinom.
Draga dvojaka pravila, vazda ste bila popularna.
Ne razumijem ni protivljenje protiv sveštenica.
Zašto bi to bilo rezervisano samo za muškarce?
U džamijama žensko biće ne smije boraviti ako je u hajzu, može se proći kroz objekat, ali se ne smije zadržavati.
U pravoslavlju postoji razdvajanje u hramu, odnosno ženska stvorenja na jednu, a muškadija na drugu stranu.
A, i postoje posebna pravila, di žena može ući samo u suknji.
Ma, dajte, nemojte me zasmijavati.
Katolizicam ne podržava žene na čelu propovijedi, i to je egzaktna materija, o kojoj se ne raspavlja.
Izuzev luteranske crkve, gdje je na čelu žena ili Anglikanske, gdje postoje sveštenice.
Judaizam ima rabinke, ali u tzv. liberalnim zajednicima, prvenstveno stacioniranim u Americi.
Sva ova pravila se vežu za menstruaciju, koja je kao nešto prljavo i može unerediti unutrašnjost hale.
Toliko o jednakosti između spolova.
Postoji i neopoganska religija Wicca, čija su vjerovanja bazirana na prirodnim ciklusima, ženskom i muškom božanstvu.
No, one su klasifikovane kao vještice.
Oko nas su ljudi koji svake nedelje vise na oltaru, a nečisti su poput mobilne ćenife ili sveštenici koji su kliše 'mira u svijetu' iskenjali gore, nego misice na izborima vanjske ljepote.
Raja (prevod stoka) je napandrčena da drugi vide, kako su vjernici, radosni i uzoriti.. Dobri moji...
Te ujedno zaziranjem od svih čudesa ovog doba (koja po njima inače, nikad nisu postojala, jer su pojavila par godina prije), vode miran i čestit život, koji bi bio dostojan i Buddhe.
Poučak je --------) laughing out loud.
Obične su kenjare i kurčeva davorija.
Ispisati ću vam jednu priču, koju skoro čuh.
Za vrijeme praznika, kad sveštenici pohode po kućama, da ih opraše, banuli su na vrata studentkinjama, koje su ateistkinje.
Kad su mu to ljubazno saopštile, pitao ih zašto ne vjeruju, da bi se onda krenuo izderavati na njih.
Valjda su mu kulturno zatvorile vrata pred prljavim čvaljama.
Genijalno, ako jesu.
Prvo, ne mo'š pitati, zašto je neko nevjernik, u tom religioznom smislu.
To je nečiji izbor, tako da se dušebrižnici ne trebaju zamajavati sa tim, kao ni onaj što nosi halju i kolar.
Dalje, napadati nekoga zbog načina života je jednako zatucanom biću iz Pripizdine Donje, koje se nije očešalo od zidove obrazovne ustanove, niti je boravilo u sredini, gdje svjetina "vlada".
Sveštenici, obično jako dragi ljudi, pričaju o odagnavanju zla i kretanjem ka odstupanju od materijalnog, a voze nabrijane makine, imaju mobitele, koji su jučer stigli u trgovine, jebu se unaokolo( jer je i prije bio glas, da je svaka udovica popina), gledaju kako da izbiju dinar iz šaka.
Za vrijeme praznika zapraše dom, i to časkom otaljaju, i grabe šolde kao pirati.
Vrijedno je spomenuti i pedofilske afere, zataškavanja, obraćanja hodžama radi štojekakvih smotuljaka, priliv novca koji je kao za obnovu/izgradnju crkve.
Tu su i nameti, da kukavac može postati pop, jedino kad se oženi.
Ovo nije ucjena, niti malo...Gdje bi to?!
Ima ih da se odlučuju za bogoslovlje, upravo zbog materijalne zaleđine.
Kad imaju svadbe i sahrane, obavezno kasnije idu u restoran, da se pogoste.
Hej, obavio si svoje, sad tornjaj.
Ima tu i do ljudovišta, jer su razmazili sveštenike i doktore, pa su se razgoropadili.
Sveće su postali posvuduše, a doce neće da liječe, jer čekaju kuvertu debljine enciklopedije, da bi se pomaknuli.
Hipokratova zakletva im je minđin dim.
Čast izuzecima, koji su religiozno duhovni i koji su posvećeni takvom životu.
Za njih propovijedi nisu biznis.
Postoji nereligiozna i religiozna duhovnost.
Imaju isti cilj, samo drugačije drumove.
Oni ne gacaju preko živih, nauštrb vlastite koriste.
Jesam li heretik zbog iskucanog?
Pravo mi se fućka.
Rođen sam kao hrišćanin, a odabrao sam put Budizma.
Nije lažan kao ostale propovijedi, koje se štimaju kako kome prahne.
Međutim, u mom biću je i da ispoštujem, sve one dobre stvari neke religije... Apsorbujem ono što mi odgovara.
Tako za oba Božića bude ručak i svijeća, Bajram ću obilježiti baklavom, a čestitati mi se može i Kwanza.
