DUHOVNA BAJKA

U jednoj dalekoj zemlji,unutar jednog dvorca vladaše kralj.

Nadobudan i prkosan, bijaše svima znan.

Odazivao se na ime Ego.

Pod njegovim patronatom bili su ljudi, nejake grančice na vjetrometini življenja.

Volio je on svoje paore, često ih posjećivao i hranio se njihovom unutrašnjom truleži.

Bili su mu kao plodna bašta.

Ni sjeme mu nije trebalo, njihove budalaštine, a njegova hrana, klijale su poput stabljike graha iz jedne druge priče.

Nisu mu se mogli suprostaviti, bio je prejak za njih.

Ustvari, nisu htijeli.

Kad je gospodar htio da odmori muuu... flonske rogove od nabadanja lakog plijena i ohane, ne bi provario onog čega se nažderao, imao je svoje vjerne slugane, koji su poput pčelica radilica delali, da bi njihov trutina fino papao.

Prvi su bili Strahovi... Crne utvare, koje su pohodile dvorskim hodnicima.

Vazda aktivni, slični vjevericama na steroidima, bili su gosti umova bića, koje su sputavali,kako su im servirali bojazni, dok su im ovi lizali prljave pozadine, jer bi svaki iskok ljudotinja bio prevazilaženje dotadašnjih vlastitih dometa, i kao takvi ne bi mogli da se pretvaraju u hodajuću kezmad.

Strahovi su znali kako da blokiraju bića, a kao takva su bila laka za korištenje.

Servirali su magije, od onih suptilnih do onih velikih,koje su zvali fobijama (fobije su bili paraziti, koji su izlazili iz Strahova, i gnijezdili se u ljudskoj glavi).

Od grablji su pravili giljotine, od vlasi trave oštra koplja, a obični plot bi se pretvarao u Kineski zid.

Majstori iluzija su imali  ljubimca, crnu mačketinu Xenophobiu, koja je voljela penetrirati oštre očnjake u labavu kožu dvonožnih.

A, persone su padale kao donji veš u porno filmovima.

Šta'š, kad su ih gaćone žuljale.

Druga, naizgled vrlo ljupka priležnica kralja Ega, bijaše gđica. Sujeta.

Ta melem dama nije bila ništa drugo nego još jedno zlo, tamničarka koja je drugim načinom slala nejake u prdekanu.

Odavao je gujin jezik.

Nije bio vidljiv, jer su ljudi lijepili oči za njene grudi.

Generalno, i nije imala niš' posebno, samo ih je znala vješto spakovati, onako kakve su i bile njene osnovne čini.

Imala je moć da onemoća slobodu ljudi, tako što im je istu vezivala za mišljenje drugih.

Kako su mogli imati izbore, kad su strahovali od toga, šta će druga usta kazat'.

Sujetina Svjetovnjara je zaslugama, pridobila gospodara, jer su mu se dopadale radnje, kojima se bavila.

Servira balegu na ukrasnom tanjiru, a persone ne žele da se zamjere, jer kako će grdni kroz život, ako bi ih bilo briga, za misli koje dolaze iz drugih glavica.

Dakle,pojedu izmet, a pohvale kako je baš aromatičan i sa daškom prozračnosti, taj kolač.

Treća po redu je Sujetinina seja, Pohlepa.

Serpetinsko stvorenje, pola ružna žentrurača, pola zmijurina, bila je skrivena u katakombama ispod dvora.

Voljela je gledati ponašanje podčinjenih, koji su  grabili bez kraja i konca.

Nema veze što susjedno imanje ima više čeljadi i manje dobra, samo daj onima koji imaju, te obe vreće žita i svih pet konjskih kola.

I pružala im je, ali šarenu lažu, koju nisu mogli imati dovijeka.

Vonjala je na niskost, a vala i na kanalizaciju.

Kad bi Ego imao situaciju sa probavom, bilo to obilno i stihijski.

Zavist je poslednja stanovnica dvora.

Cerekava i rasčupana, pokrivena olinjalom ponjavom, mutila je napitke u jednom od tornjeva.

Djelovala je po principu ' da komšiji krepa krava'.

Voljela da zavadi kmetove, pa je nekome davala nečeg više, da bi se kod drugih pojavio onaj njen osnovni feeling, sa kojim je dosezala Nirvanu.

Jednog dana pojavi se Duša.

Lijepo stvorenje u ljubičastom ruhu, koje je odisalo smirajem.

Bez velike pompe,uđe u ogromnu eulu, u kojoj su čudovišta taj tren objedovala.

Hodala je lako, skoro nečujno... Kao da levitira.

Kad je došla do ekipe šejtanovića, raširi ruke, uzdignu se u zrak, a jaka i raznobojna aura prekri prostoriju.

Strahovi se u dim pretvoriše, Zavist se istopi, Pohlepa se uguši vlastitom zlobom.

Sujetka the lady ciknu, i zajedno sa pajdom kraljem, pretvori u kameni kip.

Duša skupi crvene usne, i puhnuvši usmjeri dah ka statuama.

Skršiše se uz buku i prašinu.

Duša se osmjehnu, i okrene ka glavnom ulazu.

Iza nje dođoše njene vjerne druge... Vile Velikodušnost, Blagost, Empatija, Mir i Zadovoljstvo.

Užarena kugla granu na nebu i obli toplinom dotad hladno i sivo kraljevstvo.

Objavljeno na Aportalu.
 http://amazonke.com/2017/12/24/duhovna-bajka/