BUĐENJE

Jutro...
Početak novog dana...

A, mi nesvjesni... I gluvi, i slijepi.
Potpuno zakržljalih čula,  pogotovo onog šestog, za koji se treba naraditi.
Imati , a ne njegovati, pustiti unutrašnju atrofiranost da dominira, ionako enormnom prazninom, stanje je ogromnog broja pripadnika ove planete.
Nismo u stanju probuditi svjesnost, učiti se novim reagovanjima, novim viđenjima starih stvari i situacija, te formiranjima uobličenijih misli, u odnosu na prošla stanja.
Naobrazba ne traje samo onoliko, dok prolazimo kroz obrazovne ustanove, ona se nastavlja, samo u težem formatu.

Život je kao knjiga, koju ne možemo pročitati do kraja(nešto i ne trebamo), ali je suludo ostati kod predgovora, uklješteni u status quo, nesposobni za pomak.
Nije lako, itekako poznato, ali zašto se bojati pokušaja?
Vazda opterećeni naučenim, krpimo dati život, jer se bavimo mišlju da ne možemo bolje.
Smijurija!
O, možemo, samo se usljed apsorbovanog kuršlusa kroz odrastanje, bojimo aktivirati, jer postavlja se pitanje, hoće li biti detonacije.
Neka je bude... Treba da je bude.

Kako inače, da se naučimo nositi sa onom komplikovanijom stranom, ovog našeg kratkotrajnog putovanja.
Nešto smo naučili od mame, dede, komšije preko puta, i mislimo da je to tako, i da će ta preuzeta mustra, imati smisla i kod nas.
Super komično.
Naša bivstvovanja su tako različita, tako unikatna, a mi ih trackamo tuđim iskustvima.

Oko nas je isuviše na(iz)meta.
I mi posjedujemo mogućnost izbora i slaganja naših dnevnih, mjesečnih, godišnjih kreacija.
I to  je tako oslobađajuće.
Zbilja jeste..
A, mi i dalje koračamo sa amovima.
Svi imamo lekcije, izađimo im u susret.
Odbacimo budalaštine, kojima su nas nadojili.
Pustimo druge da žive svoje živote, ne interesuje nas.
Imamo mi zadaće i sa svojim.
Raširimo naša krila.
Svi ih imamo, samo su sakrivena, nejaka, ali pokušajima da poletimo, i ona će se regenerisati.

A, šta ako padnemo?
Šta ako...?
Kako dosadno pitanje.
Prepustimo se...
I taj pad nam je potreban, jer nam je pokazatelj, dokle smo stigli.
Ne brinimo, sve je dobro, ako se nakon treska podignemo.
Svako posrtanje, ukrasimo ponovnim uzletom... Njegujmo naš progres.

A,ostali nepodobni?
Oni su ludi i tako zamorni.
Takvima je dovoljno jedno mahanje i čašćenje time, da nam vide leđa.
Svima dobro.
Našim buđenjem dolazi i do selekcije(spontane ili namjerne)ljudi.
Nemojmo se zaprepastiti, ko će sve izaći iz prostora.
Samo prihvatimo(nije im više mjesto sa nama).
Energije su se promijenile.
Zahvalimo im na lekcijama i otpustimo, jer nas čeka dugo koračanje stazom, popločanom žutim opekama, i nova iskustva.

Naša etapa od prvog kmeka do zadnjeg izdisaja je slična platnu, koje stoji na štafelaju.
Ako se srmajli bojama, biće lijepo i poslužiće onome, čemu je namjenjeno, a ako se ostavi na tavanu, požutiće...

Jutro...
Početak novog dana...

Objavljeno na Aportalu.
 http://amazonke.com/2017/12/31/budenje-3/