PRIJATELJSTVO

Naježim se od strave, kad čujem ili pročitam, kako se govori, odnosno piše o prijateljstvu.

Sve su tako mutavo pojednostavili, ne znajući da se radi o jednoj tituli.

Dvonožci su navikli tako nazvati nekog, koga su upoznali prije dva mjeseca, samo da bi se tom nekom udobrovoljili, i da bi prividno imali nekog na svojoj strani.

Nekog tamo poznanika oslove tako, da bi bili nazor dopadljiviji.

- " Gdje si prijatelju?" se tako često čuje, a ne posjeduje se jak podument kao dobar podupirač za kazano.

Facebook prijatelj?

Pa, gdje će vam duša, da tako nekog nazovete?

Zar je prijatelj onaj poznanik komšinice tvoje tetke, koji je trenutno u Ugandi, a jedne prilike ste se sreli na 7 minuta?

Jeste, ali kad vrba dobije češu.

Da li iko separatiše ljude po njihovoj važnosti u bivstvovanju?

U mom svijetu svako ima razinu, po kojoj se kreće.

Postoje njih četiri.

- Poslednja četvrta je ona, u kojoj su poznanici, sa kojima nemam zajedničke teme, već se ono kratko vremena, kad se sretnete u prolazu iskomentariše, baš to krasno (rekli bi u Dubrovniku krOsno) vrijeme danas, i svako svojim drumom.

Tu mogu biti simpatičniji ili dobri kao gladan vuk, a trebala bi se pokazati neka kurtoazija, jer eto, oni baš poznaju vaše roditelje ili su povezani sa mnom na neki drugi način.

Generalno, za te gadnije propadnike ove grupe meni se fućka, taman da je prvi komšija čija nutrina smrdi kao kanalizacija.

Drugi će nastupati po naučenom, da se ne iskvare ili će pozdraviti kratko i otići dalje.

- Treća objedinjuje kolege.

To je grupacija, u kojoj je postoji neko meni drag, ali je dosegnut limit onoga što se može razviti ili je potrebno više vremena da se odnos produbi i postane kvalitetniji.

- U drugoj grupi su mi doprijatelji, za koje mi osjećaj govori, da postoji nešto zbog čega im do kraja ne bih trebao do vjerovati, i da tu ima određen stepen sumnje, bez obzira, što su mi u životu dugo, i što mi zna biti lijepo sa njima.
Uglavnom, postoji neka unutrašnja začkoljica, koja im ne 'preko praga' prijateljstva, odnosno prve grupe. 

Ta sumnja je mala, ali ipak postoji, a ja vjerujem svom blinku za ljude.

Obično se ispostavi tačna, jer ili odu iz prostora ili prestanem osjećati, da bi trebali biti tu za dalje, pa ih pozdravim i povučem se.
Ovo važi za sve navedene grupe.

Komplikovano je opisati situaciju na bazi racia, i svako ko čita ili kome saopštim tako nešto, teško da razumije o čemu zborim.

Ovo je indirektno opisano kroz neka moja druga štiva.

- U prvom timu je biće, kojem vjerujem, kojem mogu reći sve ono, što nije za druge uši, koje me neće gledati kao kreaturu, koja je maloprije opizdila sa ivice Urana (Mars je izlizan kao đon Usaina Bolta) na planetu Zemlju.

Nazvati nekog prijateljem je omaž prema osobi, koja je nego duže vrijeme bila uz tebe, koja je pomagala kad je trebalo, kad vas je dizala kad ste padali...Otare vam pantole od zemlje, nasmiješi se, i pozove vas da mu se pridružite u novim pohodima.

Prijatelj bodri kad ste u pravu, kaže vam istinu kad ga pitate. Ne olajava vas, ne širi tračeve.

Vaše tajne zaključava u skrivenu škrinju, kojoj jedino ona/on zna pristupiti.

Plače sa vama, raduje se..

Zajedno posrćete, dižete se, pomagažete, smijete, uživate u biću koje vas uveseljava.

Poenta je, da je titula je nazvati nekog prijateljem.

Kruna može stati na jednu ili ako je dovoljno velika, na dvije glave.

Kao što reče jedan mali, simpatični mudrac sa mrkvom umjesto nosa iz crtića "Zaleđeno kraljevstvo" :

Some people are worth melting for (Za neke ljude se vrijedi rastopiti).