Šta je razgovor i čemu služi?
To je razmjena riječi uklopljenih u cijelinu-rečenicu, između dva ili više bića (može i tavorenje sa samim sobom), u svrhu saznavanja i trampe informacija, savjeta, interesovanja ili prosto uživanja u konverzaciji.
Danas je to poznato, kao i himen.
Usljed ekspanzije interneta i pojave zajednica, koje umrežavaju ljude širom Zemlje, dajući im mogućnost virtuelne komunikacije, sa pogodnošću izrade sopstvenog profila, u kojem će jedini, istiniti podatak, biti puni naziv persone (ako i to), dovodi do zakržljavanja verbalnih (ne)sposobnosti, kojima se nekad baratalo...ili nije.
Ljudi su nekad znali gimnasticirati otvorom iznad brade, i tako provoditi vrijeme jedni sa drugima.
Ovog ljeta Gospodnjeg, dobra ćakula je rijetka kao minić u crkvi.
(A)Socijalne mreže koje su rasprostranjene kao gonoreja prije penisne, plastične navlake je jedan od čimbenika, koji su doveli do otuđenosti između raje.
Dvonožni su zaboravili pričati.
Utjeha bi bila da bar ispravno pišu, ali i to je krnjavo kao zub Metuzalema.
Interpukcijski znaci su poznati kao prehrabene navike, nekadašnje Dodo ptice... Riječi se skraćuju na sve moguće i nemoguće načine, da bi popratili neku viralnu pomodnost, opet radi uklopljenosti u blesave namete.
I, kao takve vrlo brzo zažive u usmenoj predaji.
Uskoro će se i kratki potvrdni oblik *DA*, svesti na uzvik, koji je pogodniji verbalnom zanosu, koji se ispusti u toku bezodjevnih điđimiđarija.
A, riječi... One će isčezavati.
Ljudotinje se već sad ne znaju izražavati, pa i od onih 50 -tak riječi koje posjeduju u ličnom riječniku, smućkaju ih u kašu poriluka i kelerabe, i onda to zvuči kao jezivi zvuci, koje ispuštaju mačke prilikom obračuna ili parenja (ne znam, nijesam virio).
Onda se na te asocijaluše, bukvalno nakače iste fotografije, koje se razlikuju po tiny viny gestikulativnim pomacima.
Kad bi se sav taj album spojio u crteže, a ti crteži poredali jedan iza drugoga, pa ih pokrenuli listanjem, dobili bi uživo oli vam pokretnu fotku, prikaz čitavog procesa islikavanja osobe, koja se iznapućivala pred mobitelom i ogledolom, kao pavijan kad pokazuje zadnjicu.
A, to ogledalo obično bude takvo, kao da su se Nijagarini vodopadi slili niz staklo, pa se potom osušili.
I, veoma im je važan broj, a da nema veze sa matematikom.
Onaj broj koji im pokazuje, koliko ih ljudi 'prati' ili sa koliko njih su frendovi, a kad te iste sretnu negdje, prave se da ih ne poznaju ili ne vide.
Pa, koji će im klinac onda na profilu?
Opet zbog veličine (ne genitalija ) brojke, koja će im predstavljati onoliko ljudi, koliko ih tobože simpatišu. Aham..
Nije mi najjasnija još jedna situacija.
Izađe se grad, sa društvom i onda se cijelo vrijeme provede zureći u spravu.
Imah prilike u više navrata primjetiti tako nešto... Fuj, kaka, bljak.
Sjećam se situacije trojice momčića u kafiću.
Bijahu mi iza leđa, pa niti ih vidjeh, niti primjetih kad dođoše, niti me interesovaše.
U jednom trenu draga osoba koja bijaše sa mnom, u stanci od našeg razgovora, opisa situaciju, koju htjedoh vidjeti.
Dakle, njih trojica sjeđaše, sa očima uperenih u mali ekran, koji držaše u rukama.
Za tavolom (rekli bi Talijani) tišina je bila toliko glasna, da je meni bila neprirodna.Totalni muk...
U mojoj tikvi, internet je za doma, a vanka se nakon silnog razgovora osjećaš kao si netom istrčao maraton.
Avaj...
Druga situacija je sa planinarenja, gdje se islikavaše toliko, da još jedino nisu napravili aktove.
U prirodi, gdje je pogled zadivljujuć, gdje zrak nije ukvaren smogom, gdje si okružen šumom, začuju se pitanja:
' E, jesi li stavio te i te fotke na Facebook'?
Žalosnije je što se i u situacijama, kad mozak treba pasti travu, pazi na lažni imidž, koji je stvaran kao i krilati konj, Pegaz.
