MISTIČNO BIĆE

Cik je zore...

Pjesma koju sam stavio da me budi, poče da se ponavlja.

Nisam rad da ustajem.

Toplo mi je ispod ispod pokrivača, a vani, čini mi se, razvukla neka hladnoća.

Vrijeme je, pomislih.

Još uvijek bunovan od sna, počinjem da se oblačim.

Priđem prozoru, pogledam.. bijaše istina, napolju je ledeno.

Tužno otpuhnem, kao djetešce koje se nameračilo na slatkiš, a roditelji mu kazali, da prvo treba nešto na kašiku.

Ne volim hladnoću, zimu i jesen.

Ja sam dijete Sunca, toplota mi je bila i ostala guvernanta, koja me voli ušuškavati u svom krilu.

Vratim se krevetu, složim razbacanu posteljinu.

Nikad nisam mogao prokljuviti, zašto ljudi ostavljaju taj trvolj, prije nego li otpire vanka.

To više ne bude spavaonica, nego brlog, koji gubi svoju primarnu funkciju.

Izlazim iz doma, i koračam ka autobusnom stajalištu.

Osjećam težinu garderobe, sputava me.

Pomišljam na one lake, ljetne predmete, u kojima sam kao čigra.

Stavljam slušalice u uši, i tražim brže, veselije notne zapise.

Drugi obično uz ovakvo vrijeme, režu krvne kanale uz žalopojke, koje promiču kuknjavu, nesretne ljubavi i tugu zbog partnerovih nevjera.

Ni to mi nije jasno, ali se ne trudim da razumijem.

Poznata mi je različitost kod ljudi, štaviše ona me i veseli.

U daljini vidim, kako bus ide ka meni.

Dolazi, staje, ulazim, sjedam...

Posmatram okolinu, kako se izmjenjuje... Trče kuće, drveća, ulične svjetiljke..

Gledam ljudotinje, zamotane u jakne i kapute, šalove i kape, i da ne hodaju, zapitao bih se gdje im počinje glava, gdje završavaju ruke, jer djeluju kao jedno veliko klupko kuđelje.

U mislima sam u toploj postelji, u ušima plešu orijentalni i latino ritmovi, vani počeše vjetar, a ja stigoh na odredište.

Nakon obavljenih obaveza, samo želim da odhitam doma.

Dan se skratio, večer se bezobrazno prišunjala.

Već osjećam miris kave i potrebu za nešto laganijom odjećom.

Vjetar je i dalje prisutan.

Prolazim pokraj jednog, još uvijek okićenog izloga,i primjetim odgovor na pitanje, koje danas postavih sam sebi.
Osmjehnem se, ali u nutrini svog bića.
No, radost se skriti ne može, pa mi se osmijeh poigra usnama, koje mu se obradovaše.

Koračam dalje, i kontempliram o tome, kako bi bilo prekrasno, da me dočeka nasmijano lice, sa toplim napitkom i pokrenutim filmom, koji je tek na samom startu, i čeka mene, da se odmotava dalje.

Pravo mi je šunlo, da ovako promrzao spustim glavu u krilo, dok mi nježna ruka raspliće vlasi, da se ujolim kao bebać, pokrijem mirišljavom dekom, i pogledam u te oči, koje su mi nekad bile tajanstvene kao jednorog.
 Dva draguljčeta, tog mističnog bića, koje je izlazilo iz šume i ukazivalo se na proplanku, kad je Univerzum htio da pokaže tu misterioznost.

Ja kao klasični Uranovac, koji se družio sa Panom i Artemidom, preplašio bih svakog dvotabanca, koji se smatra 'čednim' i 'finim'.
Čak ni božanska bića nisu imali uticaja, na tajanstveno stvorenje, koje je pohodilo gustom šumom.
No, jednom smo se našli oči u oči, opijeni jedno drugim.
Stajali smo pored žuborećeg potoka, i nesvjesno se duhovno povezivali.

Svaki put, kad bi smo se sreli na livadi, lijepili bi se jedno za drugo, i to sa međusobnim energetskim strujanjima.
Bili smo povezani kao pupčanom vrpcom, a kad bi naše aure krenule jedna ka drugoj, i sudarile se na sredini toka, nama bi se vraćale kao esencija onog, što smo nekad imali...Nekad u prošlom životu.

Kad bih god imao prilike da vidim oči, duboke kao okean, i kojih se mogla jedino isčitati plaha priroda, koju drugi nisu vidjeli, ali je osjetih tad, i puno puta poslije.

Bio sam blagoslovljen i da prisustvujem manirima, tako običnim, a tako velikim, jer se ne upražnjavaju često kod drugih.
Moje iznenađenje je bilo neviđeno... Ostadoh zapanjen.

Svaki put ostajah zatečen svojim stanjem.
U meni se sve pomjera, epicentar zemljotresa, koji je vodom prekrio Atlantidu, i koji bi otfrknuo i posramio Richterovu skalu.
Ta seizmična podrhtavanja dovodila su do jake tahikardije, zbog koje je majica na meni plesala lambadu.

Zaduva, prenuh se iz fine utopije.

Ne dam se omesti, želim nastavak priče.

Mehanički pratim put, nije mi važan, jer ponovo pokrećem te niti protkane čistim osjećajima, koje će me povezati sa daljom radnjom.

Uspjevam...

Film je došao do kulminacije, ćakulamo...

Čuh nešto izrečeno, komično... Krenuo je poznati kocen, koji me prati iz vremena, kad sam bio mlađi dječarac i kad sam sa sestrom, tom malom mustrom sa očima vragolanke ispod gustih šišaka, koja me zasmijavala, znao smijati do te mjere, da su se kazaljke na satu znale baš išetati... napraviti golemu kružnu etapu.

A, tek kad bi krenuli u duetu, tad bi bili premješteni iz prostorije, jer smo onako razigrani, odraslima skakali po živčanoj sklopci.

Dođoh u svoju oazu, sa titravim smiješkom na usnama.

Sjednem par minuta da se otkravim... Operem ruke, rapustim kosu iz navrtaja, neka i ona predahne.

Opet ta pjesma, i opet se ponavlja.

Ah, zašto?

Bauljam u polumraku tražeći mobitel, da ga isključim.

Smetnuh sa uma da ga večer prije dealarmiram. Danas ne trebam na sabajle.

Zalegnem i nehotice prebacim vlasi preko lica.

Nešto mi bi drugačije.
Ne bijaše to moj miris.
Pridignem se, sa takvim frizom, da bi mi i Einstein i Struwwelpeter pozavidjeli (sve otišlo u širinu i visinu), te fiksiram sanjive oči na tijelo pored sebe.

Dozvah se iz zjevajućeg stanja, i neopisiva prpošnost i vedrina me obliše, i to od sedme tjemene.

Mistično biće nije fantomsko stvorenje, koje godinama pokušavah vidjeti u gustoj, čarobnoj šumi, ono je tu, diše uz mene, osjećam grivu pod rukama.

Skakao bih po krevetu, od zahvale Kosmosu, i utisnuo bi baknež u obraz, ali probuditi milo čeljade, ne želim.

Legnem ponovno, osjetim ruke na sebi.. Nije to obična  toplina, već ona neopisiva, iskiričava, za razjapiti vilicu do poda, kao u animiranom filmu.

To je nastavak zagrljaja od sinoć...

Uzvratim, osmiješim se,i pozovem Hypnosa u goste, da me ponovo počasti onim, što mu tako dobro ide.

Objavljeno na Amazonkama.
 http://amazonke.com/2018/01/24/misticno-bice/

ŠTA DELATI KAD LJUDI IZ PROŠLOSTI KRENU UPADATI KAO JAJA U OMLET?

Očistili ste prostor od nametnika, spremni za stihiju novih, dobrih individua, kad ono... CVRC!

Krenu žohari ponovo da se vraćaju, tražeći pažnju ili nešto devetnaesto, ne bi li se poput pijavica zalijepili za kožu, isisavajući vam obnovljenu krv.

Negativno vas iznenade, jer ste im de facto odavno poklonili kartu za jedan( neki što dalji) smjer.

Zapitate se, koji se klinac događa, spremni da opet uzmete neki jak i učinkovit insekticid, ali prvo se valja zamisliti,  šta im je sve zajedničko, na koji način su otpudlili i sa kojom svrhom su se ponovo drznuli, da pokušaju da uđu u naš sveti, intimni prostor ?

Svako će drugačije reagovati.

Neko će ih poslati tamo, gdje ih niko neće pronaći( verbalno, narawno), drugi će im pak dozvoliti da ponovo naprave pomutnju, dok će ih treća grupa tobože pustiti, da vide dokle će ići i šta hoće.

Ima onih koji će naravoučeniju dokučiti odmah, dok će ostalim trebati nešto više vremena.

Postoji i razlika između tih odavno pozdravljenih hodača, pa će tu biti razilaženja i u vašem ophođenju ka njima.

Inače se (ne) ljudi se iz 'ličnog dvorišta' izgube svojevoljno, sporazumno, a neki jer su nestale niti, koje su ih vezale.

Kod takvih može postojati i neko uredno čeljade, koje nije zaslužilo da se odmah kefa tavom po glavi.

Njima se mahne na finiji način.

Kakvo će biti vaše ponašanje prema njima, reći će vam nešto i o vama samima.

Druga grupacija je ona, čiji se smrad aure osjeti do glavnog grada, susjedne države.

E, za njih ide i spomenuta tava i još poneka tepsija pride, pa udri Mujo.... U obliku strpljenja, visoke frekvencije raspoloženja i motivacije, da se okadi prostor od nečastivih, iako za neke ni tona tamjana i zaron u okean svete vode, ne bi pomogla da se opasulje.
Poteklo je to iz Sotoninog sjemena.

Zlikovci obično ne poznaju radijus sopstvenog mraka, a kao takvi su naporni kao kombinacija stotinjak muva, komaraca i u cugu istrčanog maratona.

Takve sevap pozdraviti, neka idu, cesta im k'o dlan bila.

Oba tima imaju nešto zajedničko, a to je da će sami otići ako se spozna poenta njihovog povratka, te ako vam vibracija miluje Zemljin omotač, jer će njima goditi kao turšija poslije šampite.
A, virujen da bi ih zavezali za torpedo i pustili da eksplodira na onoj dubini, gdje je neprisustvo svjetlosti.

Imah period od godinu dana, kad je od 12 mjeseci, bar njih šest bilo pod nazadnim hodom, ali ne mojim.
Bilo je nalijetanja u (širem) prostoru, njihovih javljanja ili pokušaja da stupe u kontakt sa meneka.

A, te minđo svi po redu... Pa, kao da su planirali sačekušu, pa ulete pred mene kao što se Kramer iz serije 'Seinfeld' ukliže u prostoriju, brzo i bez najave, a ja upravo izađoh ispod tuša, stojim omotan šugamanom, i kocenem se spletu okolnosti, sa kojom me Vasiona odlučila počastiti.
Najkrvavija situejšn je bila kad me je probudila zvonjava đavoljeg izuma(poznat pod imenom telefon, jer se uskurči onda, kad vapim za smirajem), dok je sa druge strane bila persona, koju niti vidjeh, niti čuh gro ljeta, ali eto, šunlo joj da se aktivira, pa se potrudila, i zvala unaokolo (čak i informacije), da bi se javila.
I, tako ispričasmo se mi u sabah zoru, da bi konverzaciju završili, sa:
- " Nadam se, da ćeš se javiti".
. " Samo se ti nadaj", odgovorih kroz osmijeh.
And, guess what, nijesam.
Veće mi je iznenađenje bilo, što se nisam iznenadio pokušajem povratka, nego li pozivom osobe za koju sam zaboravio, da mi nekad bila draga.

Moji odnosi ne završavaju olujno, samo osjećam da se trebam udaljiti, pa to i napravim, tako da kad Svemirni udesi da se zateknemo negdje skupa, fino popričamo, ali vala, u intimni prostor ne može, ne dam.
Prilika bude, prilika nestane.
Nemojte se ljudi vraćati, već sam vam mahnuo, nema potrebe sa ponovnim druženjima.

U ovim situacijama, kretati se retrogradno bi značilo da se pokušava smutiti vještačka kohezija, koja bi bila nazor, a niko se ne bi trebao primoravati na nešto što nije uskađeno sa onim iskonskim osjećajem, koji nas navodi na ono što nam zbilja godi, što nas uveseljava..

Ko je ostao u onom vremenu iza, neka je, i za takvu personu ne bi trebalo biti mjesta u vozu, koji hita naprijed.

Poglavlja se zatvore, knjiga pročita, a perondžije odu svojim putem... Onim putem, koji samo njima paše.

Mi se radujemo onom našem, šarenom, vijugavom, iza kojih se okuka kriju neka nova pozitivna iznenađenja.

Objavljeno na Aportalu.
 http://amazonke.com/2018/02/11/sto-delati-kad-ljudi-iz-proslosti-krenu-upadati-kao-jaja-u-omlet/

RAK

  Opisi će biti nasumični, nepredvidljivije je, a i meni je ćefnulo.

U narednim postovima biti će opisani svih dvanaest veličanstvenih Zodijaka.

Prvo jedan uvod, da se približe neke stvari.

Dakle, svi znakovi su imaju svoje dobre i loše osobine, i svoj viši i niži oblik.

Opisivati ću njihove karakteristike, ali to ne znači da ih svi pripadnici jednog znaka posjeduju.

Generalno, svi mi imamo neke značajke svog jata, ali zavisi u kojem intezitetu.

Kao što napisah u prvom štivu, sve zavisi od ostatka natalne postavke.

Ništa nije crno ili bijelo, gluho bilo.

Postoji još boja i njihovih nijansi.

Opisi će biti nasumični, nepredvidljivije je, a i meni je ćefnulo.

                                        

        RAK

22. 06 - 21.07(granični datumi znaju varirati od godine do godine).

Da bi se utvrdio pravi znak,potrebno je imati natalnu kartu.

Vodeni  je i  kardinalan znak, boja srebrna i bijela, vladar je Mjesec.

Djevica ga je probudila lupom po kužini.Ustaje ošamućen, jer se još mislio leškariti.

Osmiješi se Blizancima, koji uživaju u dječjem programu i Djevici sa krpom u rukama.

Ovan i Lav su još vani, i odmjeravaju tjelesnu snagu.

Rak je najčovječniji od dvanaestorke.

Njime vladaju njegove emocije.

Dobri je empatista.

On je dijete, kao i Blizančerosi, ali njima je potrebna podrška i nečije rame, koje može dovoljno da 'potegne', za razliku od duplih, koji su rasplinuti, i čiji se tjelesni molekuli znaju rastavljati i sastavljati, Blizanci su se navikli duplicirati.

Rak je tradicionalista.

Ako mu je prapradedo nešto poštovao, to će i ovaj da nastavi, jer ne želi/ ne može da se zamjeri svojim predacima.

E, to ga čini super dosadnim.

Izađi iz ljušture, odbaci munjene tekovine porodice, koje ni sam ne razumiješ, ali ih se držiš kao pijan plota.

Slabo kad misli na sebe, jer su mu svi drugi preči.

Puštaju da im ujna alapača govori kako da djeluju u svom životu, da im komšija skače po vugla, djeca razvlače kao tijesto za pizzu, supružnici oblikuju kao plastelin ili ih roditelji umjeravaju kao kučiće.

Rakolino sve to trpi, da se nikome ne iskvari, a on propada kao Atlantida.

Zna da izigrava tepih preko kojeg svi prelaze ili ljestve po kojima se svi pentraju.

Nisu kadri da se odupru tlačiteljima, ma ko oni bili.

U mlađim danima su dio mase, jer ne žele da iskaču, da ne budu meta, da se ne osjećaju usamljeno.

- Individualnost?

  Šta je to?

Čuo sam od Vodolije da postoji, ali je nisam upoznao.

I neće, sve dok njanjavo koračaju, ušuškani u nevidljivost (duh Casper je mala maca).

Odlični su kao roditelji, jarani, kao bake i djedovi, koji tetoše svoju unučad... Ali, teško uče da se izdignu od podmetanja leđa.

To ne znači da trebaju da ogrube kao šmirgl papir, ali prosto, ne zaslužuju svi njihovu pomoć.

Znaju biti razdražljivi, pa se zavuku unutar doma, i ne izlaze dok ne oplaču svu tugu ovog svijeta.

Kad prihvate zdrave osjećaje, kao nešto što je dio njih, postaju neko koga poželiš pustiti u lični prostor, ali sve dok ih trese hipersenzitivni rolerkoster, bacati će ih kao ping - pong lopticu, na stolu za stoni tenis.

Njihova himna je pjesma "Family portrait" od Pink.

Viši nivo:
Empatični, dragi, nježni, široke su ruke, dobroćudni, vole životinje...

Niži nivo:
Stalna kuknjava, strahovi, pesimističan pogled na svijet, ljubomorni, zavidni, slabi....

-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-

Mitologija Raka:

Jedan od dvanaest Herkulesovih zadataka bijaše i taj, da na onaj svijet pošalje Lernaensku hidru, koja je bila pod patronatom posesivno ljubomorne Here.

Vidjevši da će Herkulić biti lauerat, boginja pošalje velikog Raka, u pomoć hidri, ali bona Hera, slaba ti vajda.

Obje nemani ostadoše kratkih rukava, dženaza im je sledovala.

Ova postavi Raka na nebo, da mu se oduži za pomoć.

                                               Poznati Rakovi:

Sofia Vergara, Tom Cruise, Danijela Martinović, Nikola Tesla, Oliver Mlakar, Tajči, Giorgio Armani, Frida Kahlo, Gaj Julije Cezar, princeza Diana, Sylvester Stallone, George Orwell, Donald Sutherland, Rembrandt, Ernest Hemingway, Merryl Streep, Herman Hesse, Tom Hanks, 50 Cent, Angelica Houston, Nelson Mandela, Carlos Santana, George Michael, Robin Williams, Selena Gomez, Đura Jakšić, Nikola Đuričko...

DJEVICA

U narednim postovima biti će opisani svih dvanaest veličanstvenih Zodijaka.

Prvo jedan uvod, da se približe neke stvari.

Dakle, svi znakovi su imaju svoje dobre i loše osobine, i svoj viši i niži oblik.

Opisivati ću njihove karakteristike, ali to ne znači da ih svi pripadnici jednog znaka posjeduju.

Generalno, svi mi imamo neke značajke svog jata, ali zavisi u kojem intezitetu.

Kao što napisah u prvom štivu, sve zavisi od ostatka natalne postavke.

Ništa nije crno ili bijelo, gluho bilo.

Postoji još boja i njihovih nijansi.

Opisi će biti nasumični, nepredvidljivije je, a i meni je ćefnulo.

                                                                                               DJEVICA  
                       

23. 08 - 22. 09( granični datumi znaju varirati od godine do godine).

Da bi se utvrdio pravi znak, potrebno je imati natalnu kartu.

Zemljani je i  promjenjiv znak, boja zelena i smeđa, vladar je Merkur.

Ustala je četvrta po redu, obrisala kuhinju, i krenula gunđati kako vlada haos po kući, te kako su svi aljkavi osim nje.

Lav se pridružio Ovnu na trčanju, dok Blizanci jednom rukom tipkaju po mobitelu, drugom po komjuteru, a usput prate jutarnji crtani film na TV-u.

Djevica je poznat kao jako organizovan i uredan znak.

Da mogu, nosili bi metar kao accessorize, jer se nogavice u hodu, znaju čudno nakeriti.

Često se prepoznaju kao upeglane gospođe, sa punđom i obaveznom strukom oko vrata ili muškadija, koja se od mladih dana, začešljani upeče u odijela, jer se tako osjećaju kulturnije i svrsihodni gospodinčad.

Paze na čistoću i higijenu.

Zamislite tipičnu Djevicu, koja hita na giga važan sastanak, sa aktovkom ili fasciklom u ruci, i na putu u uglancanoj obući( do te mjere, da se ne raspoznaje, da li je to obuća ili su nazuli ogledalo) ugaze u ostavštinu, koja je ispala iz stražnjeg dijela tijela, neke životinje :).

Da l' se zakocenuti od smijeha (rekli bi stariji od smija) ili pritrčati, da se pripomogne sa pridržavanjem stvari, dok ova neko vrijeme stagnira u stanju frapiranosti, i znoj joj se veličine mandarine kotrlja, sad već niz barbi - roza obraze?

Bolje je pozvati urgentni centar, da pošalju neki bi-bi, jer se Djevica osjeća, kao da joj se svod strovalio na ukroćene vlasi (to je kao iz jedne reklame za lak za kosu, sa Heidi Klum.... Ni kiše, ni monsuni, niti košave.. Postojano kao bambus i dugotrajno kao nekadašnja sapunica ' Santa Barbara').

Kako i njima vlada planeta Merkur, imaju klikere kao i Blizanci, vole ćakulati, ali pravilno bez *trč' tamo - 'vamo*  žargonskih izraza, koji bi ih verbalno unazadili.

Tačni su sa podacima i riječima, stoga nije svako pletivo džemper - ima i vesta, 'fala' ispravljaju u 'hvala' , i nikako se negacije ne pišu zajedno sa glagolom(e, na ovo lično aludiram).

Djevu je najlakše opisati kao karaktere iz nekih serija.

Tipikus ovaj znak je Hercul Poirot, koji je u jednoj epizodi spočitnuo brici, kako mu je jedan zuluf za par milimetara kraći od drugog... Sav onako pedanterija, sa samostojećim (e, nisu halteri) brčićima premazanih guščijom masti, ili...

Temperance Brennan iz 'Kosti' (Bones), koja je logičarka, naučnica bez premca, i gospoja u zemlji, u kojoj racio preovladava.

Odmjereni su, kod njih nema odstupanja.

Vole se pridržavati planova, jer ako im nešto iskoči iz organizacionog dnevnog rasporeda, gube se u nervozi i gunđanju naglas ili u sebi u bradu.

Znaju biti stidljivi i povučeni.

Najsretniji su kad pljeve luk, zalijevaju paprike i igraju se sa kućnim ljubimcima.

Ovo implicira da vole rad na zemlji i životinje.

Njihova himna je muzika iz uvodne špice emisije "Odred za čistoću".

Viši oblik: Načitani, ljubazni, riječiti, odgovorni, dragi, požrtvovani, mirni...

Niži oblik: Nezdravo introvertni, kritizeri, detaljisti, nervozni, pametnjakovići ...

-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-

Mitologija Djevica:

Boginja zemljoradnje i plodnosti - Demetra, imaše ženski podmladak sa (pogađajte jedanput) Zeusom, očigledno ocem svih mitoloških ljudskih i neljudskih.

Lijepo djevojče Perzefona, bijaše voljena od strane mame Demetros, a tada je izgleda ljepota bila prokletstvo, pa nije igralo nikakvu  ulogu, ako neko želi ostati nevjenčan, jer će biti kidnapovano, uslovljeno nečim, a time i primorano na brak.

Tako je i ova nesrećnica skončala, kukala joj majka Deme.

Bog podzemlja i smrti Had, otkinuo je na siroticu, oteo je i odveo u svoje tamo dole kraljestvo, gdje ova ne vidješe ni Sunca, ni Mjeseca.

Izgubivši ćerce, Deme je dilajisala, pa ne davaše nikakvog ploda ljudima.

Frajer Zeus se zabrinuo, jer zemlja ostaje jalova, pa se nagodi sa bracom Hadom, da mu Perze divanija, jedno razdoblje provodi sa kevom, i tada je proljeće, sve pupa, živi, a drugo sa svojim otmičarom, kada Demetra biva tužna, i plodovi se gube, flora staje sa bujanjem.

Tada biva jesen.

                                           Poznate Djevice:

 Pink, Cameron Diaz, Sergej Jesenjin, Bill Murray, Beyonce, Salma Hayek, Mickey Rourke, Keanu Reeves, Sean Connery, Claudia Schiffer, Richard Gere, Shania Twain, Damir Urban, Ana Begić, Paulo Coelho, Idris Elba, Tim Burton, Melissa McCarthy, Indira Vladić, Sophia Loren, Leonard Cohen, Michael Jackson, Agatha Christie, Lav Nikolajevič Tolstoj, Sergej Trifunović, Simo Matavulj, Nikola Kojo...

ČISTKA LJUDI

                           

Ovo je poslednja pisanija iz sage 'Čistka' .

E, za ovo su potrebne mošnje k'o pećina, ili pak nisu.

Ovo je istovremeno lako i teško, zavisno od svega onoga što čini jedan karakter, na kojem ste stepenu evolucije ili kakvim organima vida, posmatrate situacije.

Ljudi se isuviše čvrsto vežu za druge, čak opsesivno.

Lijepo je pored sebe imati uredne osobe, sa kojima se dijeli dobro i loše, koje su zaleđina, koje ti ne škode svojim ponašanjem i zlobom.

Ali, zašto onda tolika potreba da se u prostoru ostavljaju i oni, koji su odavno trebali biti raketirani?

Zbog kobajagi sigurnosti i podrške, koja se k'o đoja dobija od nepodobnih.

Kroz istoriju se naviklo, da ako si u plemenu, nećeš gladovati i nećeš biti pojeden od čopora vukova.

Pa, daljim 'razvojem' vodilo se tim, da ruka ruku mije, pa šta ima veze ako je neko kvalitetan skotina, MOŽDA će mi nekad zatrebati.

Tako se veoma važan, lični prostor puni izmetom, pa mu ga dojde kao septička jama, od koje se nosnice tope, kad počne da se izliva.
A, upravo ti nosni otvori su detalj na licu, koji estetski osiromaši hodača, ako mu se isti razglave od fekalnog smrada.

Ostavi onog, iako se dvije riječi ne pronalaze, koje bi razmijenili... ostavi onu čije energetsko polje vonja na trocifren broj ari... može i onaj, iz čije usne šupljine izlazi ono, što bi trebalo izaći kroz tajni otvor, koji je nešto niže.... a, tek ona, koja sikti, i koja kao oktopus mlatara unaokolo, dok u svakom kraku drži neko hladno oružje, koje samo čeka da nekome zagrebe po leđima.

Kako da ne!

Ljudi se vole osjećati prihvaćeno, iako je to samo naizgled, lažno.

Ali, to puno govori o njima.
Težiti da se bude u nezdravom džematu, daje privid sigurnosti i potrebe za gomilom.
Iako se ta skupina vrlo lako može okrenuti protiv pojedinca.
Čak i ako neko ne dijeli istu viziju sa ostatkom, priključiti će se većini, jer bi svaki istup bio ukaz na izlazna vrata i porugu.
Tu se gubi tako prekrasan individualizam, i to samo zato što je neko slab i nema snage da kaže, nekaj što je opozitno od ostalih.
 Izgleda da je veoma lijepo priljubiti labre, za taj tuđi, stražnji i isrtćen dio, za sjedeljku... Slađe nego li što je žuta masa, koju proizvode pčele u svojim košnicama.

Muda ljudi, muda!
Gdje su muda?
Ona ne dolaze samo u fizičkom obliku, ona su krucijalna za iskok vlastite osobnosti.
Bez njih nema niti hrabrosti.
Ona su sinonim za nju.
Kad bi tabanići trebali birati, između stada od stotinjak meketavih impersonalaca i tima, u kojem je puno manja brojka onih sa drugačijim stavovima, uvijek će izabrati prvu grupaciju na čelu, obično sa nekim čobanom, koji ne zna ni gdje je šupalj, ali eto ima moć, da glupošću hipnotizira sljedbenike.
Niko se bavi mišlju, koliki je postotak skrenuo u prvi obor, jer se povodio tim da više ljudi govori istinu.
Al' malo se zajebu.
Veći broj dupeta, ne znači i čišći obraz.
A, kad treba dati vunu, čoban Rudonja će odmah po vašim plećkama, jer ste ionako kolateralna šteta i pješadija, koja se prva gura pod oštrice.

Tu naravno nije pošteđena ni porodica.

Kako se odrasta, uvijek se čuo naporan kliše:

- Samo šuti, to ti je rod.

- Nemoj joj/ mu se suprostavljati, oni su prvo/ drugo/ pedesetosmo koljeno. Valja ih poštovati.

Malo morgen poštovati.

Ma, da je roditelj, dijete, bake, stričevi, ako je neko gmaz, loš, i ako te zadovoljno grbači, aman more sikter iz prostora, taman da si kroz zjenice oka došao na ovaj svijet.
Najzeznutija relacija je dijete - roditelj.
Kako se udaljiti od čeda, koje se odgajalo ili od osoba koje su te hranile i oblačile?
Jedna od 10 zapovjesti u Bibliji, veli da se poštuje keva i ćale.
U redu, ako se ne radi o ludacima, koji do te mjere psihički unakaze maleno, da  se ovo teško oporavlja, a sve to radivši pod izlikom, da kćeri ili sinu pomažu, bez da su ih išta prije toga pitali... Da ih koriste kao marionete za svoje lude zamisli, te da im određuju šta je za njih najbolje, a da ni sami ne znaju gdje gone.

Ili, slučaj kad djeca toliko izjebu staratelje, da to graniči sa psihijatrijom, a ovi se i dalje podmeću, zato što je devijantna kreatura, njihova ljubimica ili mali micek... Koji je odavno per exellence drlendža.

Ne vrijedi cijeli život trpjeti munjenike, čije se ludilo širi poput valova, koji dolaze nakon nuklearke.

Oni ugrožavaju ili pretjeranom brigom( ne boje se oni toliko za vas, koliko za sebe, jer ne žele da se osjete usamljeno ili svoj stepen jačine bića uvoze kroz vaše prisustvo), kroz njihovu potrebu za manipulacijom, njihovom težnjom da se ispune kroz vas, kroz bijes, viku, kritizerstvo..

Niko ne treba imati kvisko, ako vas ugrožava ili sputava svojim nebulozama.

Kad se popnete na određenu duhovno - transformativnu razinu, ljudi koji su vam bili dragi, početi će otpadati kao plodovi šljive, sa istoimenog drveta, potpomognuti udarcima džuge.

Isprva vam neće biti jasno zašto je to tako?

Zašto se počinjete lagano odbijati kao Sunce i vampir?

Odgovor je jasan, više ne vibrirate isto.

Vi idete dalje, oni ostaju u svojoj realnosti.

Um će ih pokušati zadržati ili onaj dio u vama, koji se još bazira na naučenom kroz življenje.

Neke ćete i uspjeti... ali vrlo kratko vrijeme.

Rok trajanja druženja će isteći.

Pustite ih, neka idu svojim drumom.

Borba je suluda.

No, i vi ćete osjetiti potrebu da se maknete od onih, sa kojima ste do jučer drugovali.

Njihovo ponašanje i uporna stagnacija će vas odbijati.

Tad nastaje konfuzija.

Kako neko koga osjećaš, može preko noći postati nepoželjan?

Zapitajte se samo, na kojoj ste vi visini, na kojoj oni.

Sve je kristalno, poput vrela planinskog potoka.

Postoje i oni, koji su tu da vas nečemu nauče kroz život.

Oni sami odu, kad urade domaću zadaću.

Zahvalite im, i mahnite.

Ne budite kivni.

Dakle, ovo jeste najveća i najteža(a, tako laka) čistka.

Zalaganjem, da se vlastitim djelovanjem pozdravite od onih( bez obzira na sponu, koja vas veže), koji su vam poput zatvorskih okova, uzica oko vrata, i lanaca, širite se jače i još više (ne tjelesno), i otvarate mogućnosti za priliv onih koji će vam odgovarati.

Bolje je biti sam, nego biti okruženim trulim (ne)ljudima.

Čišćenje počinje odmah, ne sutra ili nekad tamo iza nedelje...

Ne živimo milenijum... Sva sreća.

Objavljeno na Amazonkama.
 http://amazonke.com/2018/01/28/cistka-ljudi/

ČISTKA TIJELA

Kad je riječ o hrani, to je posve novi par opanaka.
Ljudi jedu i kad su siti.
Pravdanje bi bilo, da je prava je griota odbiti nekog, kad se toliko naspremao.
Uvijek su tu primjeri nekog okupljanja, gdje puna trpeza mami takve očnjake, da bi i sabljastom tigru, njuška orumenila i postidila ga.

Vazda se nađe neko, ko te svojevoljno *savjetuje*, da jedeš kad ima.
Ljudi su neumjereni, nisu se kadri zaustaviti, jer je odojak tako lijepo pečen.
 Kako je to naporno!
Ako pak, neko ne upravlja sobom, onda  pokušava dirigovati drugom biću.

Generalno, užasno je naporno i dakako djeluje divljački, kad si u prilici (onoj u kojoj ne želiš biti) vidjeti osobu kako preživa poput goveda ili halapljivo ubacuje komade u sebe, koji bi bili dostatni za veličinu ralja, velike bijele psine.
Pa, to nije ljudsko biće, to je piton, koji očas posla proguta nekog kopitara.

Dragi Svemiru, zašto su ljudi gladni, i kad nisu?

Kod persona iz ex jugoslovenskih republika, taj strah je posebno izražen, zbog prošlosti, u kojoj je hrana bila rijetka pojava, pa otud 3 vreće brašna i šećera stoje nagurane, unutar smočnice, jer eto... Zlu ne trebalo.

Malo ih sluša svoje tijelo, pa kad osjete sitost, udare veto na unos hrane  ili izbjegavaju ono što im ne prija, bez obzira, što imaju zeleno svjetlo za papanje.
Prečesto dvotabanci talože zalogaje, iako su se već dobrano najeli. 
- Čemu?
- Jeste li puni kao busevi, koji su nekad vozili u Trst po farmerke?
- Jeste?
Zašto onda gledate tu šniclu i komad torte, kao da će uteći.
Nije odrezak Marion Jones, da se naganja po astalu.
Takvi munjeni ljudski eksponati bivaju poput mrvilica za kukuruze, čija je funkcija da odvoje zrnevlje od klipa, oli vam otočne.
Suma sumarum... Kad se oči nahrane, lako je za stomak.

Sve ono što stavljamo u organizam je na neki način kontaminirano.
Al, jebaj'ga, ako bi pratili porijeklo svake namirnice, ostali bi gladni.
Životinje koje se tove za ishranu, šopaju se sa štokakvim sranjima, po štalama stoje u vlastitom izmetu, pa se njihovo tijelo zarazi bakterijama.
Bez obzira, na termičku obradu, unutar mesa se nalazi neprerađena krv vlasnika i otrovi koji su unešeni u biće, radi bržeg 'sazrijevanja', a ljudotinje sve to unose u svoj 'hram'.
To poteže razne bolesti ili dovodi do agresivnog ponašanja pojedinca, čiji je metabolizam upio razarajuće aditive.

Obično kompanije koje se tim bave, zaboli kujac za tako unikatnim, ovozemaljskim živim bićima, koje je priroda oblikovala, da u flori i fauni sve ima svoje zato.
Sve je lijepo postavljeno.
Persone kvare poredak, i svirepo se iživljavaju, na planeti i njenim stanovnicima, ne hajući za konsekvence, koje  nam hitaju, poput šumskog požara.
Kako se raja ponaša prema vrsti koju smatraju nižima, a koja je više zaslužila da pohodi tlom, to je za popizditi od kretenluka.

Biljke?
Smiješno je, kad se zasadi nešto u bašti, pa se kaže da je povrće domaće, nešpricano, bez da se zna pozadina onoga, šta je ubačeno u zemlju, prije samog isklijavanja.
Postoji dokumentarac koji objašnjava zakulisne igre raznih tvrtki.
Fabrika u Americi koja se bavi proizvodnjom toksina, koji kobojagi potpomažu rast biljaka je otkupila sjemenaru, napravila genetski modifikovano sjeme koje, gle čuda, ne može uspjeti bez da se šprica njihovim bazičnim proizvodom, sa kojim su se i ' proslavili'.
Dakle, koliko je sjemenje, koje se posadi, uopšte zdravo, i bez da se zarazi pesticidima sa strane?

Kad kažem da u ishrani ne konzumiram ništa što ima majku, i što je trčkaralo po livadi, prvo pitanje koje čujem je:
- 'Imaš li snage'?
Prevrnem očima.
Daje li meso jačinu tijelu?

 Ili, bude onaj repetativni zaključak, da kad se radi fizički posao, treba slistiti nešto jače.
Prošao sam i to.
Radih poslove, na kojima sam po čitav dan trebao provesti na donjim ekstremitetima, i gdje sam bio kombinacija stonoge i hobotnice (ne znaš da li nešto držiš rukama ili nogama, pošto ti svi ekstremiteti trebaju), koja skače kao na federima, da bi se stigla odraditi cjelodnevna navala zadataka.
I, opet sam na pauzi u kantini objedovao voće i voćne jogurte.
Kad bi ostali zaposlenici vidjeli, da se na mojoj tacni nalaze tri staklene čašice jogurta, banana i jabuka, često bi prasnuli u smijeh, dok bi se gostili Kilimandžarom bolonjeza, nabacanog na pijatu ili veličinom kobasica, koja bi posramila svakog muškića, koji misli da ima mašala penis.
A, u to vrijeme sam se i hranio dijelovima, životinjskog svijeta.

Prilikom sopstvenog rasta i mogućnosti da se osvijeste neka uviđanja, tijelo će početi odbacivati hranu niske vibracije.. i, to onu masnu, previše  slatku, slanu, određenu vrstu mesa ili potpuno njegovo zanemarivanje, jer ljudima se jednostavno počnu gaditi neke namirnice, te im više ne padaju dobro na želudac.
Ili ih počne privlačiti nešto, što dotad nisu često upražnjavali.
To je zadovoljavajuć znak, jer se naša vibracija i vibracija nezdrave hrane više ne druže, već se sudaraju.
Mi se mijenjamo.
Osjećamo zadovoljenje. 

Ko će šta jesti, to je vlastiti izbor, nema nikakvih nametanja ili pametovanja.

Post scriptum
-------------------------------------------------------------------------------------
Ovo što ću iskuckati, nema baš veze za tematikom, no...
Burek nikako ne može biti sa sirom, krompirom,
 jabukom ili najgrđe što čuh, burek sa višnjama.

Postoje sirnica, krompiruša, zeljanica, lenja pita, pita sa višnjama, dinjama,  afričkim šljivama...
Burek je samo sa mesom, i to je činjenica, koliko i ideja, da Eiffelov toranj ne može popiti čaj u 17h, sa Big Benom.

Objavljeno na Aportalu.
 http://amazonke.com/2018/01/14/cistka-tijela/